Srednja škola Marka Marulića Slatina

Pod vodstvom profesora Zorislava Jelenčića za slatinski tim su nastupili: Andrea Gregurić, Ivan Jelenčić, Katja Živković, Lucija Fotez, Lucija Kovačec, Marija Žagar, Marko Repić, Sven Venus i Višnja Šljivac.
 

Simulirana suđenja dio su učenja i stjecanja kompetencija iz područja građanskog odgoja: na unaprijed zadanom slučaju sudske parnice učenici se uče ulogama tužitelja, tuženika, svjedoka, odvjetnika i vještaka, redoslijedu izvođenja dokaza, ispitivanju i protuispitivanju. Tijekom simuliranih suđenja učenici usvajaju vještine argumentiranja, dokazivanja, logičkog zaključivanja, uočavanja važnih činjenica, nepristranog pristupa i javnog nastupa.

Posebna važnost je u tome da učenici imaju priliku upoznati način rada i svrhu sudbenog sustava, čime se podiže svijest o važnosti uloge sudstva i vladavine prava u demokratskom društvu.
Priprema za sudjelovanje na smotri trajala je dva mjeseca, a veliku stručnu pomoć pružio je Zoran Šljivac, sudac Općinskog suda u Slatini.

Dojmovi sudionika:

U trenutku kad sam sjela na stolicu na strani obrane u Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu, znala sam da ćemo dobiti ovaj slučaj jer je naša ekipa bila samouvjerena i više nego dobro pripremljena ponajviše zahvaljujući našem mentoru. Svi smo bili nasmijani i uzbuđeni zbog onoga što je slijedilo. Sutkinja Lucija Miše bila je simpatična, susretljiva i na sve načine nas je pokušala osloboditi treme. Osim što smo bili odlično pripremljeni, s uvodnim i završnim riječima, fantastičnim unakrsnim ispitivačima i uvjerljivim svjedocima, našoj pobjedi je pridonijela i nepripremljenost tužiteljske strane. Tako da smo iz sudnice 115 izašli sa ogromnim osmijehom na licu i pripremali se za okršaj sa Splićanima iako smo shvaćali da u ovom slučaju može pobijediti samo obrana. Ovaj put sudila nam je sutkinja Janja Marijan Žabek koja je bila nešto stroža od prijašnje. Trudili smo se svim snagama i bili smo odlični ali pobijedio je zakon. No nismo bili razočarani jer smo znali da smo dali sve od sebe. Nakon obilnog i ukusnog ručka, trčanja kako bi stigli na tramvaj broj 6, te malo slobodnog vremena u hrvatskoj metropoli, krenuli smo vlakom u Slatinu sa jednim prelijepim iskustvom koje većina ljudi nikada neće steći. - Lucija

Od svih aktivnosti u sklopu građanskog odgoja koje svake godine prof. Jelenčić izbori za nas, moram priznati da mi je ova bila najdraža. Kao spoj kazališta i prava, na najzabavniji način educira učenike. U prvoj sudnici atmosfera je bila prilično opuštena, sutkinja je bila vrlo pristupačna, čak smo se dobro i nasmijali, ali i dobili parnicu. Pobijedili smo nadobudne Zagrepčane koji su se više posvetili traženju grešaka u našim pitanjima i svjedočenju, nego vlastitoj izvedbi. U ulozi optužbe možda se ne možemo pohvaliti pobjedom, ali smo prihvatili konstruktivne kritike sutkinje koja nam je ukazala na važnost točno definiranih pitanja i onog jednog presudnog koji donosi pobjedu, zbog čega ćemo sljedeće godine sigurno doći još bolje pripremljeni. Valja napomenuti da sve to ne bi tako dobro prošlo bez stručnog vodstva naših mentora. – Andrea

Državna smotra iz građanskog odgoja ponudila nam je toliko novoga iskustva koje je uistinu nezaboravljivo - od svih tih priprema i druženja koja smo održavali kako bismo se pripremali za suđenje pa i kroz samo suđenje. Put u Zagreb otvorio nam je pogled prema studiranju prava te kako ono funkcionira. Smatram da je to vrlo važno jer smo se već u srednjoj školi upoznali s ulogama suda, koje su uloge sudaca, odvjetnika, pa i samih svjedoka. Mogli smo podijeliti svoja iskustva i mišljenja s ostalom djecom iz drugih krajeva Hrvatske, boriti se s njima, no na kraju ipak vrlo dobro zabaviti i naučiti nešto novo. Iskreno sam oduševljen radom naših mentora i sveopćom organizacijom smotre, mislim da bi se tako što trebalo organizirati češće kako bi srednjoškolci stekli više iskustva i kako bi imali širi pogled na neke aspekte naših studija, no na kraju nama je to jako zabavno i ipak se takvim stvarima djeca usmjeravaju na pravi put. Naša škola godinama sudjeluje u takvim projektima, no ja sam se pridružio tek ove godine i nakon što sam vidio kako to sve funkcionira, mogu samo reći da mi je žao što sam propustio sve ove godine, no na kraju smo se ipak svi odlično uklopili i zabavili, i što je najvažnije, predstavljali našu školu na najbolji mogući način. – Marko

„Prigovor! Maltretirate mi svjedoka!“, začuo se Višnjin glas i spasio me. Nalazila sam se u nelagodnoj situaciji, budući da me protivnički odvjetnik – što od živčanosti što od treme – počeo vrlo napasno ispitivati. Sutkinja Miše uvažila je prigovor, a ubrzo nakon toga je završilo moje svjedočenje. Vratila sam se na svoje mjesto u prvome redu i točno sam osjećala kako atmosfera postaje sve utegnutija. Tužiteljstvo je bilo u nezavidnoj poziciji, a presuda je sve više naginjala k našoj strani. Nije to samo lebdjelo u zraku. Tužitelju su se mahnito širile nosnice, lupkao je po stolu, a njegovi odvjetnici su uporno nešto dopisivali po svojim papirima. Zatim je svjedočio Marko, odnosno prvotuženik. Spretno i dosjetljivo smo naglašavali odgovore na pitanja koja su nam bivala od koristi. Još jednom je protivnički odvjetnik pokušao izbezumiti našeg svjedoka, ali Marko je uspio sasjeći u korijenu sve što je rekao. Ovdje smo se borili protiv učenika Gimnazije Lucijana Vranjanina iz Zagreba, kojima su trn u oku bili naša pitanja „izvan konteksta“. Sutkinja je dopustila sve i jedno, naglasivši da su vrlo logična. „Javna rasprava je završena.“ Svi smo se ustali, čekajući presudu. „Tužbeni zahtjev odbijen je u cijelosti.“ To je značilo da je pobijedila obrana, odnosno mi. Svi su se s naše strane počeli lagano smješkati, a sa suprotne se većinom čulo potiše negodovanje. Zatim nam je sutkinja, koja je bila vrlo simpatična i susretljiva, objasnila što smo dobro uradili, ali i u čemu smo griješili. Naglasila je kako misli da se naša grupa ipak nešto bolje pripremila. Izašli smo iz sudnice broj 115, zaputivši se u sudnicu pokraj. Nakon dvadesetak minuta nastupali smo ponovno, sada kao tužiteljstvo. Ovdje je sutkinja bilo nešto stroža, a mi smo bili pomalo dekoncentrirani od vrućine u prostoriji. Ovoga puta pobijedila je IV. Gimnazija Marka Marulića iz Splita, prema presudi sutkinje Žabet. Pravno gledano kod ovog slučaja upravo je pobjeda obrane jedini logičan ishod. Izgubili smo, ali nas je sutkinja svejedno sve pohvalila. Nakon dodjele pohvalnica i hvalospjevnih govora izašli smo iz zgrade Suda. Nešto štrukli, mesa i krumpira (ili čime se tko već poslužio) kasnije, vratili smo se Jelačiću i prošetali, onako službeno obučeni, po Zagrebu. Makar nas je većina bila užasno umorna dok smo se (čuda li, vlakom) vraćali kući, nismo bili nezadovoljni. Stekli smo iskustvo koji nisu imali neke osobe ni u samom trenutku kada su postali suci. Dan nam je slučaj, proučili smo ga, a zatim naučeno uspješno primijenili u samoj sudnici. Smatram da je pozitivno što se ovakve simulacije organiziraju (ne samo zbog putovanja i hrane), jer time mladi kojima je želja studirati pravo stječu jedinstveno iskustvo. - Katja
 

Ostale fotografije pogledajte u albumu Državna smotra simuliranih suđenja.