Tekst: Smrt ispod Vezuva

Plinije Stariji umro je pokušavajući pomoći drugim ljudima za vrijeme erupcije vulkana Vezuva 79. godine. Kako je Plinije prije svega bio istraživač i znanstvenik, znatiželja ga je mamila da se što više približi prirodnoj katastrofi ne bi li je što bolje shvatio i proučio. O cijelom događaju i stradanju svojeg ujaka piše Plinije Mlađi u pismu povjesničaru Tacitu.

Tražiš da ti opišem smrt svojeg ujaka kako bi što vjernije mogao o tome pripovijedati potomcima. Zahvaljujem! Jasno mi je da njegovu smrt, ako je ti budeš opisao, očekuje besmrtna slava. (...) Mislim da su blaženi oni ljudi kojima je Božjim darom dano da čine djela o kojima se treba pisati, ili da pišu ono što se treba čitati; a najblaženiji su oni kojima je dano i jedno i drugo. Među njima će biti moj ujak, i zbog svojih i zbog tvojih djela.

Bio je u Mizenu i ondje je upravljao carskom flotom. Dana 24. kolovoza, oko jedan sat poslije podne, moja majka mu je javila da se pojavio oblak neobičnog oblika i veličine. (...) Zatražio je sandale pa se popeo na mjesto odakle se to čudo najbolje moglo vidjeti. Dizao se oblak (nije se iz daljine moglo vidjeti s koje planine, poslije se doznalo da je to bio Vezuv), čiji je oblik, ako se usporedi s drvetom, bio najsličniji piniji. (...) Na trenutak je bio bijel, a onda opet prljav i pun mrlja, ovisno o tome je li nosio prašinu ili pepeo. Kao vrlo obrazovanom čovjeku činilo mu se da je ta pojava važna i da se treba izbliza proučiti. (...)

Izlazio je iz kuće kad je primio kratko pismo Taskove Rektine, preplašene iznenadnom opasnošću: naime, njezina se kuća nalazila u podnožju Vezuva i bilo je moguće pobjeći samo lađom. Molila ga je da je spasi iz tolike opasnosti. On promijeni plan (…), okrene lađe i sam krene u pomoć ne samo Rektini, nego mnogim drugima. (...)

Na lađe je već je počeo padati pepeo, sve vreliji i gušći što su se više približavali; letjelo je kamenje, crno, izgorjelo i od vatre izlomljeno; odjednom se pojavio plićak i urušavanje brda nije dopuštalo pristup obali. Malo je razmišljao hoće li se vratiti pa kormilaru, koji mu je savjetovao da tako napravi, reče: „Hrabrima pomaže sreća; kreni prema Pomponijanu!” (...) Vrh Vezuva sjajio je golemim plamenom i visokim vatrenim jezičcima, a njihov je sjaj još više povećavala tamna noć. Da bi smirio ljude, moj ujak je govorio da su to vatre na poljskim imanjima koje su ljudi iz straha napustili (...) Zbog čestih i snažnih potresa kuće su se pomicale (...) Kod ujaka je djelovao razum, ali druge je svladao strah. Glave su pokrivali jastucima da se zaštite od svega što je padalo.

Na drugim se mjestima već razdanilo, a ondje je još bila noć, mračnija i gušća od svih noći. Osvjetljavale su je mnoge vatre i razne svjetlosti. (...)

More je još bilo jako nemirno. Moj ujak je legao na prostrtu tkaninu i nekoliko puta zatražio i popio hladne vode. Zatim se ponovno pojavilo mnoštvo plamenova i ono što prethodi vatri – miris sumpora. To je druge natjeralo u bijeg, a njega je probudilo. Oslonio se na dva roba i ustao, ali iznenada se srušio mrtav. (...) Kad je ponovno svanulo (to je bio treći dan), njegovo je tijelo pronađeno čitavo, neozlijeđeno, odjeveno kao na odlasku; više je bio nalik na čovjeka koji spava nego na onoga koji je umro.

(…) Plinije Mlađi, Pisma, VI, 16

profesor Zorislav Jelenčić