Srednja škola Marka Marulića Slatina

Prvi let zrakoplovom

Četvrtak ujutro je i pada lagana kišica. Dan po svemu dosadno običan, ali ja stojim na željezničkom kolodvoru i čekam jedan poseban vlak. Ulazim u taj vlak skupa s Višnjom, Nadom te Jasenkom i krećemo Podravkom za Zagreb. U Virovitici ulazi još jedan dio ekipe: Milan, Vedrana i Igor. Izlazimo na glavnom kolodvoru, a pošto imamo nekoliko sati fore do leta, šetamo glavnim gradom.
U zračnoj luci smo konačno kompletni; pridružuju nam se Margareta, Ivan i Matej. Tko smo ustvari svi mi? Mi smo desetero mladih iz Slatine i Virovitice koji predstavljaju Hrvatsku na međunarodnom projektu Europske unije. Ja sam kao najmlađi član imala izuzetno puno sreće što sam upala u tim, ali presretna sam zbog tog iskustva. Putovanje nastavljamo Lufthansom, što je ujedno bio, ne samo moj, već prvi let nekoliko nas. Oduševljeni prolaskom kroz oblake slijećemo u münchenskoj zračnoj luci. Ali, tek smo na pola puta i već za sat vremena polijećemo ponovno, ovaj put za Madrid.
Stigavši već dosta umorni u španjolsku metropolu, ugledamo čovjeka, našeg vozača, koji drži natpis Cuenca. Sporazumijevanje s njim bilo je komično jer ovaj Španjolac ne govori niti riječi engleskog. Međutim, nekako smo se uspjeli sastaviti i nakon dva sata vožnje konačno smo na cilju – Hotel Torremangana u Cuenci. Premda je bilo prošlo dvanaest sati, odmah smo se bacili na spavanac.

Zamalo predsjednik

Idućeg jutra na doručku, jedemo i škicamo tko bi od ostalih gostiju mogao biti još član našeg projekta. Otprilike sat vremena poslije autobus dolazi po nas i odlazimo u njihov centar mladih. Dok tako prolazimo ulicama po prvi put na danjem svjetlu gledam ovaj grad koji je nastao, kako ću kasnije saznati, kao strateški potez obrane od Muslimana još prije više od tisuću godina. Začuđujuće miran gradić u ovom brdovitom području ostavlja vrlo opušten dojam.
Kada smo stigli, ušli smo u sobu spremnu za aktivnosti koje slijede. Svatko je dobio program, plan rada i osnovne podatke o Europskom parlamentu. Naime, projekt je zapravo bio simulacija plenarne sjednice Europskog parlamenta. Započinjemo s radom i odmah primjećujemo kako jedan od voditelja govori „tečan“ engleski s raznim ubačenim španjolskim riječima i španjolskim naglaskom. No, opet smo se nekako sporazumjeli i dolazimo do predstavljanja organizacija.
Riječ je o po dvije organizacije iz svake države koja sudjeluje u projektu, a to su Španjolska, Bugarska, Turska i Hrvatska. Iz Turske je došlo pet predstavnika, a iz ostalih zemalja po deset. Mi predstavljamo Udrugu mladih Krik iz Slatine i agenciju ViDra.
Tijekom idućeg zadatka svaka zemlja izabire predstavnika kojeg će kandidirati za predsjednika Parlamenta. Izabiremo Ivana, koji ima najviše iskustva na ovom području te se bacamo na posao da ga u šest točaka okarakteriziramo najpozitivnije moguće. Znate, ipak je naš predstavnik najbolji izbor. Skupa s Igorom prezentiram osobine našeg predstavnika i zamalo pobjeđujemo na izborima. Jednim glasom više Španjolac Eduardo postaje predsjednik, a Ivan time glavni tajnik.
Nakon ručka koji je trajao otprilike dva sata, imamo timske igre u dvorištu centra, koje služe kao poticaj pozitivnoj energiji. Vraćamo se unutra i voditelj Andres nam zadaje sljedeći zadatak, koji je bio navesti glavne probleme (što na lokalnoj, što na nacionalnoj razini) vezane uz tri izabrana područja. Područja jesu zapošljavanje, kultura i okoliš. Svaka država prezentira svoje probleme i sada već započinjemo s onim ozbiljnijem dijelom posla. Iz svake države po tri člana ulaze u određenu komisiju. Milan, Igor i ja smo članovi komisije za okoliš. Potpisom potvrđujemo članstvo u određenoj komisiji i parlament je formiran. Prvog dana nismo puno uspjeli odraditi jer je dan već bio pri kraju.

Gastronomska i kulturna ponuda

Odlazimo nazad u hotel odakle oko devet navečer krećemo autobusom u Teatro-Auditorio de Cuenca, odnosno, kazalište u kojem se nalazi restoran gdje se održavaju interkulturalne večeri.
Prva večer posvećena je španjolskoj kuhinji, glazbi i običajima. Već ovdje sam se zbližila s nekim ljudima zbog toga što jako volim isprobavati raznu hranu, pogotovo kad je ovako ukusna. Zabavljali smo se u restoranu do ponoći kada zatvaraju, stoga poslije odlazimo u grad. Vani smo do ranih jutarnjih sati kada se vraćamo u hotel.
Odspavamo kratko, ustajemo, jedemo i već smo u centru mladih gdje nastavljamo s radom. Razgovaramo o ključnim problemima na već ranije spomenutim područjima, a ja ću vam govoriti o okolišu jer sam ovdje bila prisutna u svim segmentima. Iako su naše zemlje zapravo dosta udaljene, problemi s kojima se suočavamo su gotovo identični.
Onečišćenje općenito, nemar ljudi i nedovoljna iskorištenost resursa samo su neki od navedenih karakteristika. Poslije te prve aktivnosti svaka grupa predstavlja probleme i zanimljiva je činjenica koja se uvijek nanovo ponavlja – mentalitet ljudi, a pogotovo mladih koji je vrlo pasivan. Tijekom idućih aktivnosti koncentrirani smo na predlaganje glavnih solucija za navedene probleme. Tu su se mogle čuti vrlo kvalitetne ideje i prijedlozi. Međutim, ovaj radni dan također prekidamo nešto ranije jer odlazimo u posjet gradonačelniku, a zatim i u razgledavanje grada Cuence. Gradonačelnik nas dočekuje vrlo lijepo, ali i njega pomalo muči engleski stoga dečki iz projekta prevode. Slijedi tipični španjolski ručak s morskim plodovima i drugim raznim jelima, a turistički nagoni tjeraju nas u kupovinu suvenira i razglednica. Eh,sada krećemo u netipično razgledavanje, nazvano Gymkhana (uz najveću volju ne mogu se sjetiti što to znači). P
odijeljeni smo u posve izmiješane grupe, dobivamo kartu grada i papir sa zadatcima koje trebamo ispuniti. Zadatci nisu bili teški, trebalo bi se uslikati negdje ili otkriti kako se zove neki kip. Ali, Nad i ja, vješti navigatori nismo uspjeli ni pronaći sve navedene točke, stoga su odgovori na neka pitanja bili improvizacija. Iskreno, samo sam se smijala tomu koliko smo izgubljeni. Kada su sve grupe uspješno stigle do mjesta gdje smo se trebali naći i nakon što je svatko dobio vrećicu s prospektima iz turističke zajednice otišli smo nazad do hotela.

Kad Slavonci zaplešu

Dio ekipe je otišao kupiti namirnice jer je večeras naša interkulturalna večer, ali ja sam bila iscrpljena i pothlađena od vjetra, pa sam se skupa s curama vratila u hotel. Nakon nekoliko sati, kao što je bilo dogovoreno, odlazimo ranije do restorana kako bismo sve pripremili. Međutim, ondje nas dočekuju ugašena svjetla i zaključana vrata.
Zovemo organizatore, ali nitko se ne javlja. Već nam je bio pukao film jer čekamo sat vremena na hladnome vremenu, no nismo htjeli otići zbog drugih sudionika koji nisu bili krivi. Snašli smo se, plesali uokolo i netko je gucnuo ponešto rakije da se ugrije. Čak smo im poslali sliku gdje svi ljuti i tužni stojimo nagnuti uz zid kazališta. Kada su nam se domaćini konačno pojavili i otključali vrata već je bilo gotovo devet sati, a ostali sudionici dolaze u pola deset. Rekli smo im kako to apsolutno nije u redu i da će večera kasniti, ali da ćemo mi odraditi svoje. Tako je uslijedilo nešto magično.
U sat vremena, mi smo izveli ono nemoguće. Onog trenutka kada smo ušli u restoran svatko se uhvatio nečega, bilo kuhače ili kamere. Neću lagati, ja sam većinu vremena puštala glazbu i pričala s gostima, ali eto, netko mora i to. Goste častimo bajaderom i drugim tipičnim hrvatskim slatkišima, večera je skuhana, rakija je natočena i sve je spremno. U jednom trenutku svi skupa pjevamo, usput radeći. Obukli smo prsluke i marame, tipične za našu narodnu nošnju što je izazvalo oduševljenje.
Matej drži govor i svi članovi projekta nazdravljaju uz domaću rakiju i naravno riječ „živjeli“. Podijelili smo razne prospekte, a na ekranu se mogao vidjeti film Županija s osmijehom. Kada smo predložili da svi otplešemo kolo oni najhrabriji su se pridružili, ali nisu suviše dugo izdržali kraj Slavonaca. S Bugarima smo čak i pjevali, jer znaju tekstove nekih naših pjesama. Bez obzira na početak večeri, svi su se lijepo proveli što je nama bilo jako drago. U dvanaest sati smo otišli ponovno van i slijedio je isti scenarij.

Revolucionarni u idejama

U nedjelju ujutro smo se svi našli u jednoj od sala hotela, gdje je Ivan u ime svih nas rekao nešto o jučerašnjoj večeri, na što su domaćini prihvatili kritiku. Svatko od nas je tada dao neki prijedlog kako da se poboljša naš rad. Podijeljeni u raznim prostorijama nastavili smo komisijski posao.
Ovaj put smo, također, prekinuli nešto ranije nego što ćemo to učiniti idući dan, koji će u cijelosti biti posvećen sastancima. Naime, ovo popodne provodimo u Madridu. Taj grad je mene osobito oduševio. Ljudi su posebni, vrlo ležerni i građevine su same po sebi već prelijepe. Uslikali smo gotovo svaki centimetar grada, nakupovali suvenira, jeli i već je bilo vrijeme za povratak. Slijedila je Turska interkulturalna večer. Sredili smo se i ponovno pošli u naš restorančić. Ondje su nas dočekali kebabi, turske slastice i glazba. Oko dvanaest odlazimo, ali ove večeri smo se skupili u hotelu i razgovarali, jer više nismo bili sposobni tulumariti. Idući dan, ponedjeljak, bio je ključan. Ustajemo i krećemo u kazalište, ali ovaj put ne u restoran, već u prostorije samog kazališta. Za početak pratimo prezentaciju o Erasmus+, ali ovoga puta uz stručne prevoditelje kako bi se izbjegle sve nedoumice. Odmah poslije započinjemo završni rad komisija – pišemo konačne preporuke koje će biti predstavljene na sjednici. Uz zvuk Ode radosti predsjednik Edu svečano otvara sjednicu. Slijedilo je ono najvažnije, debata o konačnim preporukama koje će biti poslane u Bruxelles. Dugo smo sastančili, raspravljali, diskutirali i moram vam reći da smo na kraju dana bili gotovo posve izmoreni. Andres nam je redovito ponavljao kako trebamo biti revolucionarni u svojim idejama. Doista, dali smo sve od sebe i mislim da smo se svi obogatili na duhovnoj i socijalnoj razini.
Divno je upoznati sve ove mlade ljude, bez skrivenih namjera, prijedloga koji doista trebaju poboljšati naše živote. Predsjednik, tajnik i još neki ostali su dulje kako bi dovršili konačni dokument, dok smo se mi drugi vratili u hotel. Navečer smo opet bili u restorančiću, ovaj put na Bugarskoj interkulturalnoj večeri.
Domaćini su nas ponudili izvrsnom hranom, dobili smo mnogo darova (pogotovo aromatskih mirisa ruže) i plesali smo s njima horo, vrlo slično kolu. Pred kraj same večeri netko je pustio Macarenu i svi smo se rasplesali. U dvanaest sati smo se, kako se već da naslutiti razišli i pošli u grad. U utorak tužna odlazim u kazalište jer znam da nam se druženje bliži kraju. Započeli smo sjednicu na način da smo odslušali himne svih četiriju država. Održali smo i minutu šutnje za sve ukrajinske žrtve.
Počinje završno glasovanje, svatko se proziva imenom i prezimenom i potvrđuje ili odbija doneseni dokument. Dokument je donesen jednoglasno, nakon čega je svatko od nas potpisao nekoliko primjeraka. Ručali smo i eto, već je bilo gotovo. Sve mi se učinilo tako nestvarnim, kao da je završilo u treptaj oka. Pozdravili smo se, pomalo cendrajući s prijateljima iz Turske i Bugarske.
Španjolci su ostali nešto duže s nama tog popodneva kako bismo proveli još nešto vremena skupa. Ali, došla je večer i mi smo ostali sami jer nam je let bio tek idućeg dana, u srijedu.

Ovo je tek početak

Ujutro, pakirajući zadnje stvari u kofer uzimam jaknu iz ormara i izlazim iz hotelske sobe. Odvija se proces suprotan dolasku: vožnja kombijem, zatim dva leta i povratak vlakom kući. Ali imali smo još nešto za obaviti. Kada smo sletjeli u Zagrebu javili smo se novinarki HRT-a koja nas je već ranije zvala za sudjelovanje u reportaži emisije Indeks. Nakon odrađenog intervjua krenuli smo na takozvani Plavac.
Brzinom svjetlosti smo se vozili kući, trebalo nam je gotovo tri sata. Neki su bili jako prehlađeni, što je još više otužilo već umornu atmosferu. Dolazak u Viroviticu označio je kraj cijelog putovanja, razišli smo se s prijateljima, a Višnjin tata odvezao nas je u Slatinu. Bilo je već kasno, blizu ponoći kada sam došla kući. Otišla sam više-manje direktno u krevet. Poslijepodne idućeg dana već sam ponovno sjedila na nastavi i doista mi se sve doimalo kao nekakav san.
Ponosna sam na samu sebe što nisam propustila ovu priliku. Upoznala sam rijetko interesantne ljude, ostvarila mnoge kontakte i srdačno smo se svi zbližili. Ne vjerujem u apsolutno, pa tako ni u apsolutan kraj nečega.
Mlada smo članica EU i ona nam pruža mnoge mogućnosti u raznim programima kao što su Erasmus+. Vjerujem da je ovo tek početak ovakvih razmjena i da će to znatno poboljšati kvalitetu razmišljanja mladih. Sve što vam iz ovoga mogu savjetovati jest da uzmete stvar u svoje ruke i da ne odustajete od svojih ciljeva. Ja sam iz ovog projekta naučila izuzetno puno, a svaki sudionik dobio je Youthpass, vrlo koristan dokument.

Video o projektu možete pogledati ovdje, a ostale fotografije u albumu Slatinčanke u Španjolskoj.

Katja Živković, 1.a Opće gimnazije